Hrvatski registar kvalificiranih iscjelitelja i terapeuta

Anketa

KAKVA JE KVALITETA VAŠEG SPAVANJA I DA LI SPAVATE NA DOBROM MJESTU? Ukoliko niste označili prvi odgovor kao točan svakako nam se javite na e-mail: huped@huped.hr kako bismo pronašli uzrok.

Stanje nekonvencionalne medicine u pojedinim državama EU

Stanje nekonvencionalne medicine u pojedinim državama EU

Tekst donosi prikaz odnosa komplementarne, odnosno alternative medicine, sa službenom alopatskom medicinom u zemljama Europe. Nacionalne politike pojedinih zemalja međusobno se razlikuju u dodjeljivanju pravnog statusa komplementarnoj medicini. Najčešće dozvoljene i najraširenije metode su akupunktura, kiropraktika, osteopatija i manipulacija, homeopatija, antropozofska medicina i radiestezija za čiji rad liječnici u nekim zemljama imaju službenu dozvolu uz odgovarajuću izobrazbu (npr. Njemačka, Nizozemska, Belgija). Dobar primjer je i Velika Britanija gdje već više vlada omogućava obavljanje rada komplementarne medicine te zemlje Skandinavije u kojima veliki postotak ljudi traži usluge alternativne medicine koja se polako ali sigurno integrira u redove službenog liječništva. U Mađarskoj je 1997. g. donesena vladina odluka koja je i službeno povezala liječnike medicine i liječnike komplementarne medicine u nacionalni zdravstveni sistem.
Iako u mnogim europskim zemljama još uvijek ne postoji povrat novca za alternativno liječenje (dobar izuzetak su npr. Latvija, Švicarska i Norveška gdje neka osiguravajuća društva pokrivaju troškove) sve se više država trudi integrirati službenu i komplementarnu medicinu zbog sagledavanja obostrane koristi koje bi udruživanjem dobili.

KLJUČNE RIJEČI: komplementarna medicina, suradnja, službena medicina, pravni status, europske države

UVOD

Podatke za ovaj tekst preuzeli smo iz studije Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom Pravni status tradicionalne i komplementarne medicine: Svjetski pregled. Podrobnije tu tematiku obrađuje usporedna analiza s naslovom Pravni status komplementarne medicine u Europi.

Već više desetljeća sve se više (zapadnih) država trudi integrirati službenu i komplementarnu medicinu. Za učinkovitu analizu potrebno je razviti fleksibilan sistem koji bi bio prilagođen individualnim sposobnostima i različitim razinama znanja i izobrazbe osoba koje pružaju zdravstvene usluge. Već iz izvještaja Međunarodne zdravstvene organizacije pod naslovom Promocija i razvoj tradicionalne medicine iz 1978. godine, proizlazi da je proces integracije najbolje započeti sa studijom učinaka i dometa tih tehnika (što je u zadnjih dvadeset godina u velikoj mjeri već učinjeno), te uključivanje u postojeće zdravstvene sisteme na taj način postaje bitno lakše.

Među savjetima tog izvještaja, koje bi trebalo uzeti u obzir u postupku integracije, bilo bi korisno voditi računa prvenstveno o psihološkom stajalištu (podastiranje pozitivnih učinaka) koji mjerodavne motiviraju na pozitivne promjene. Ranije smo faze (razvoj znanja o različitim tehnikama, istraživanje i uvođenje ljekovitih biljaka na tržište i sl.) mi u Sloveniji već uglavnom apsolvirali.
Među uputstvima koja bi trebala olakšati integraciju u praksi, valjalo bi se ravnati po sljedećima:
- priznati i uvrstiti komplementarnu medicinu u razvojne programe,
- osobe koje se bave komplementarnim načinom liječenja osposobiti tako da bi zadovoljavale zahtjevima primarne zdravstvene zaštite,
- obrazovati javnost tako da komplementarnu medicinu ne smatra kao drugorazrednu djelatnost,
- katalogizirati sve postupke i ljekovito bilje koji su prisutni u državi.

PREGLED POJEDINIH DRŽAVA

Kratko objašnjenje upotrebljenih pojmova
kiropraktika: metoda liječenja kojoj je cilj određenim zahvatima ispraviti  promjene u položaju određenih kičmenih pršljena, tako da popuste tegobe koje su izazvali ti bolni pršljeni
antropozofija: buđenje uspavane duhovne snage u čovjeku
homeopatija: liječenje bolesti malim dozama lijekova, koji u većim dozama kod zdravih osoba uzrokuju simptome identične toj bolesti
alopatija: liječenje lijekovima čiji je učinak suprotan simptomima bolesti; suprotno od
homeopatije, alopatski je liječnik u ovoj studiji preveden još i kao liječnik službene medicine


Austrija

U Austriji zdravstvenu djelatnost obavljaju samo kvalificirani i ovlašteni zdravstveni stručnjaci. U skladu sa  saveznim zakonom o zdravstvu, zdravstvene djelatnosti su definirane kao “sve aktivnosti temeljene na medicinsko-znanstvenom iskustvu, koje se direktno ili posredno vrše na ljudima, s ciljem postavljanja dijagnoze, liječenja ili profilakse – sprečavanja bolesti.”  Po zakonu o medicinskim radnicima, zdravstvene su djelatnosti koje ne vrše ovlašteni i kvalificirani stručnjaci, kao što su npr. babice, zdravstveno-tehničko osoblje i medicinske sestre, vezani uz liječnike medicine (alopate).

Član 184 kaznenog zakona predviđa globu ili kaznu zatvora u trajanju do tri mjeseca za nekvalificirane osobe  koje obavljaju zdravstvene djelatnosti vezane za liječnike medicine (alopate). Sudovi su ipak bili tolerantni prema liječnicima komplementarne medicine i optužbama vezanim za šarlatanstvo. U praksi se član 184 primjenjuje samo u slučaju primjene metoda koje ne uživaju znanstvene potpore. U skladu sa zakonom o zdravstvenim djelatnostima, u bolnicama se nudi samo znanstveno priznata zdravstvena zaštita. Akupunktura, neuroterapija i kiropraktika su priznate, homeopatija ne. Iako u Austriji nema homeopatskih bolnica, takva savjetovanja ipak se vrše u bolnicama u Beču i Klagenfurtu.

Unatoč tome da u Austriji nema ni posebnih pravnih propisa o uporabi komplementarne medicine, liječnicima medicine (alopatima) implicitno se dozvoljava upotreba bilo kakve zdravstvene metode, ako za nju misle da bi mogla biti korisna. Uvjet za primjenu metode je pridobivanje suglasnosti pacijenta. To znači da liječnici pri liječenju mogu primijeniti komplementarnu medicinu na svoju odgovornost. Liječnički savjet izdaje diplome koje su službeno priznate potvrde o osposobljenosti za područja akupunkture, homeopatije, ručne terapije i neuroterapije. Studij traje dvije do tri godine. Neuroterapiju i kiropraktiku podučavaju na fakultetima. Nacionalno liječničko udruženje priznaje ispit i naziv “doktor homeopatije”. Za to područje postoji postdiplomski  studij koji  traje tri godine.


Belgija

U Belgiji je javno mnijenje naklonjeno službenom priznanju homeopatije, akupunkture, osteopatije i kiropraktike. Mišljenje liječnika o tom pitanju je podjeljeno. U državi postoje tri homeopatske organizacije za liječnike medicine i farmaceute, te dvije istovjetne organizacije za pacijente. Monopol na vršenje zdravstvene djelatnosti  bio je uveden zakonom o liječničkoj praksi iz 1967. godine. U skladu s tim zkonom  bilo je obavljanje zdravstvene djelatnosti, koja je uključivala dijagnozu, liječenje, propisivanje lijekova, kirurgiju i preventivnu medicinu, u domeni liječnika medicine. Nakon intervencije Europske komisije u vezi  s (ne)izdavanjem Direktive o homeopatskim proizvodima, u travnju 1999. godine prihvaćen je novi zakon o komplementarnom liječenju.

Zakonom se uvode propisi o homeopatiji, kiropraktici, osteopatiji, akupunkturi i priznanju drugih alternativnih metoda. Tim zakonom uspostavlja se i komisija koja savjetuje vladu o primjeni komplementarne medicine, naročito pri registraciji liječnika, članstvu u priznatim strukovnim organizacijama, organiziranju oglašavanja itd.

Zakon zahtjeva da komisiju čini pet liječnika medicine od kojih je barem jedan liječnik opće prakse, i pet liječnika komplementarne medicine. Komisija savjetuje vladu o organiziranju sistema ocjenjivanja strukovnih kolega i kodeksa o radnoj etici.

Zakon dozvoljava primjenu registriranog komplementarnog liječenja samo pod uvjetom da osoba dobije licencu (radnu dozvolu) od strane Ministarstva socijalne skrbi, zdravstva i okoliša. Zakon zahtjeva od liječnika komplementarne medicine da vode kartoteku za svakog pojedinog pacijenta. U slučaju kad osoba koja obavlja komplementarnu medicinu nije liječnik medicine, mora od dotičnoga pribaviti dijagnozu svog pacijenta i to prije početka liječenja. Registrirani liječnici komplementarne medicine moraju garantirati da pacijenti nisu uskraćeni za konvencionalno liječenje, te stoga moraju obavještavati liječnike medicine o zdravstvenom stanju pacijenta. Liječnik komplementarne medicine, uz pristanak pacijenta, može se posavjetovati s drugim liječnikom iste zdravstvene djelatnosti.

 Kršenje zakona – pogotovo pri obavljanju komplementarnog liječenja bez radne dozvole ili liječenje pacijenata bez pribavljene dijagnoze liječnika medicine, bez pismene želje pacijenta da takvu dijagnozu ne želi, donosi globu, suspenziju ili ukidanje licence za dotičnu djelatnost. U belgijskim zdravstvenim školama ne podučava se komplementarna medicina, dok na homeopatskom fakultetu postoje tečajevi za liječnike medicine, kirurge, stomatologe itd. Belgijski savez za akupunkturu s opunomoćenjem od strane vlade školuje buduće akupunkturiste.


Danska

U Danskoj ovlašteni i diplomirani liječnici medicine nemaju ograničenja pri uporabi metoda liječenja. Liječnički naziv je zaštićen i upotrebljavaju ga samo liječnici s radnom dozvolom. U javnom sektoru radna su mjesta rezervirana samo za opunomoćene liječnike. Dva zakona reguliraju obavljanje komplementarne medicine. Zakon o zdravstvu uređuje  izradu  i prodaju prirodnih lijekova, određuje kriterije o ambalaži s uputstvima za pacijente, a odnosi se i na područje oglašavanja. Zakon o vršenju liječničke djelatnosti iz 1970. godine dozvoljava liječnicima komplementarne medicine obavljanje zdravstvene djelatnosti bez obzira na njihovu izobrazbu i prethodno odobrenje. Ipak, određeni liječnici nisu službeno priznati, njihovi nazivi nisu zaštićeni i nisu uključeni u nacionalni zdravstveni sistem.

Po članu br. 23-26 odredbe u vezi s vršenjem zdravstvene djelatnosti, koju je izdao ministar unutarnjih poslova 1976. godine, takve osobe ne smiju obavljati specifične djelatnosti rezervirane za liječnike medicine s licencom. Zabranjena im je uporaba injekcijskih igala, osim pod nadzorom liječnika medicine. Spomenute djelatnosti su: liječenje spolnih bolesti, tuberkuloze, te drugih zaraznih bolesti, upotreba rendgena itd. Kaznenopravni progon vrši se samo u slučaju prodaje škodljivih proizvoda, dovođenja pacijenta u dokazanu opasnost ili prouzročenja pogoršanja zdravstvenog stanja ili smrti. Kazne su posebno stroge ako se radi o pacijentima s duševnim bolestima, hendikepiranim osobama, maloljetnim osobama, te osobama koje se nisu u stanju brinuti same o sebi. Pomoćno osoblje može obavljati komplementarnu medicinu bez ograničenja.

Iznimku predstavljaju kiropraktičari jer njihov rad uređuje zakon iz 1992. godine. Ako se  pacijent posavjetuje s kiropraktičarem, a prethodno se nije obratio liječniku medicine, kiropraktičar mora obavijestiti pacijentovog liječnika o dijagnozi i liječenju. Danska studija o komplementarnoj medicini ssmatra da je trenutna zakonodavna situacija na tom području zadovoljavajuća i da daljnje reguliranje nije potrebno.


Finska

Ministarstvo za socijalnu skrb i zdravstvo svjesno je sve većeg udjela komplementarne medicine u državnom zdravstvenom sistemu. Zakon (559) iz 1994. godine regulira dodjeljivanje dozvola za rad liječnicima. U skladu s 4. članom pravo samostalnog vršenja zdravstvene djelatnosti može se dodijeliti onim liječnicima koji su završili osnovno zdravstveno školovanje i imaju dodatnu izobrazbu o temeljnoj zdravstvenoj zaštiti ili o specijalnim područjima medicine. Službeni liječnici medicine koji zadovoljavaju navedene zahtjeve imaju razna prava koja uključuju i pravo na upotrebu zaštićenog naziva. Samo oni, i s odlukom 564/1994 registrirani kiropraktičari i osteopati, priznati su i dozvoljeno im je obavljanje zdravstvene djelatnosti, a posebno se to odnosi na dijagnosticiranje i naplaćivanje usluga. Unatoč tome, i ostali smiju liječiti pacijente i to u skladu sa zakonom (559), ako to ne vrše unutar javnih službi i ako se ne predstavljaju kao službeni liječnici. Posljedica toga je da su samo liječnici medicine, te registrirani kiropraktičari i osteopati podvrgnuti strukovnom nadzoru.

Svatko može upotrebljavati naziv npr. “kiropraktičar” ali po zakonu (559) samo registrirani kiropraktičari i osteopati upotrebljavaju naziv “kvalificirani “ kiropraktičar ili osteopat. Članovi 34 i 35 tog zakona odnose se na nelegalno vršenje zdravstvene djelatnosti koja se kažnjava globom ili kaznom zatvora u trajanju i do šest mjeseci, iako do progona dolazi rijetko. Ti članovi zakona namjenjeni su zaštiti pacijenata i službenih zdravstvenih djelatnika koji djeluju unutar javnih službi. Od 1975. godine akupunktura je prihvaćena kao dio zdravstvene prakse. Izobrazba na tom području sastavni je dio studija liječnika medicine. Kiropraktičari i osteopati moraju završiti četiri godine neprekinutog studija.


Francuska

Po članovima (L372-L376) zakona o zdravstvu, osobe koje nisu liječnici medicine (alopati), a redovno liječe stvarne ili umišljene bolesti, ili vrše aktivnosti temeljene nemedicinskim postupcima, obavljaju nelegalnu zdravstvenu djelatnost. Osobe koje žele steči licencu moraju imati diplomu, te francusko, tunisko, marokansko državljanstvo ili državljanstvo Europske unije, i moraju biti registrirani u strukovnom udruženju liječnika.

Unatoč progonu ipak se nastavlja upotreba komplementarnog liječenja – posebno kod fizioterapeuta, koji se služe kiropraktikom i osteopatijom. Broj liječnika koji upotrebljavaju tu vrstu liječnja također se povećava. Oni ili pomažu osobama koje tu djelatnnost obavljaju nelegalno, ili je vrše i sami. Najnovija istraživanja pokazuju da sudovi postaju tolerantniji prema komplementarnoj medicini. Dozvoljeno je podučavanje komplementarnog liječenja, broj škola i tečajeva u zadnje se vrijeme povećao, makar među njima postoje i razlike u kvaliteti.Takve škole ne smiju izdavati diplome jer to je u nadležnosti države, u skladu sa zakonom iz 1880. godine.


Italija

Tko u Italiji želi obavljati alopatsko liječenje mora imati liječničku ili kiruršku diplomu, mora položiti poseban državni ispit i mora biti registriran. Izvođenje paramedicine je eksplicitno izuzeto iz komplementarne medicine. Alopatskim liječnicima nije dopušteno surađivati s nealopatskim liječnicima, iako je (po odluci suda) kiropraktika također priznata kao poziv, makar nije registrirana. Kiropraktičari su tretirani kao pomoćni zdravstveni radnici koji moraju raditi pod nadzorom alopatskih liječnika.

Liječnici komplementarne medicine, koji nisu alopatski liječnici, mogu kazneno odgovarati, makar se to događa iznimno rijetko. Zabranjena je također upotreba zdravstvenih naziva koje ne priznaje država. Nikakav oblik komplemntarne medicine nije priznat kao područje liječničke specijalizacije. Osposobljavanje u akupunkturi dostupno je kako alopatskim tako i nealopatskim liječnicima, ponekad i na postdiplomskom nivou, međutim nijedan program osposobljavanja iz komplementarne medicine, makar se izvodi na fakultetskom nivou, nije službeno priznat.

Zbog težnje talijanske vlade da smanji izdatke zdravstvenog osiguranja, za sve je manje usluga komplementarne medicine (što doduše regulira lokalno zakonodavstvo) moguće dobiti povrat novca. Također, sva privatna osiguranja ne uključuju usluge komplementarne medicine.


Latvija

Komplementarna je medicina u Latviji integrirana u sistem socijalne skrbi. Brojne nadležnosti u vezi zdravstvenog sistema u rukama su Zdravstvenog savjeta Republike Latvije, koji dodjeljuje i licence za zdravstvene djelatnike. Tko želi liječenje izvoditi na zakonit način mora imati diplomu zdravstvene akademije ili koje druge ustanove koja dodjeljuje zdravstvene diplome, ovlaštenje lokalne zajednice i položen propisani tečaj, te ispit na temelju kojega dobiva državnu licencu u trajanju od pet godina. Za obnovu licence kandidat mora iznova proći tečaj  i položiti ispit. Nadzor nad alopatskim liječenjem vrši ekspertna komisija koju čine predstavnici liječničkih udruženja i Zdravstveni savjet.

Liječenje zahvatima komplementarne medicine u načelu nije uključeno u obvezatno zdravstveno osiguranje. Izuzeci su akupunktura i homeopatija. Neka zasebna  osiguravajuća društva pokrivaju i do dvije trećine troškova komplementarnog liječenja koje vrše registrirani liječnici.


Liechtenstein

Kao djelatnost jedino je priznata kiropraktika, alopatsko liječenje vrše samo liječnici koji su položili dodatni ispit. Osobe koje se bave komplementarnim načinom liječenja trebaju radnu dozvolu iako njihove djelatnosti ne pokriva državna zdravstvena blagajna (nego posebni, dodatni oblici osiguranja). Nekvalificirane osobe koje izvode  kirurške zahvate, liječe infekcije ili propisuju lijekove koji su pod nadzorom, mogu biti kažnjene.


Luksemburg

Tko se želi baviti liječenjem kao alopatski liječnik, mora imati fakultetsku diplomu, ovlaštenje ministra za zdravstvo i suglasnost medicinske akademije. Liječenje, dijagnosticiranje i prevencije bolesti isključivo su u domeni alopatskih liječnika. Svi koji se bave navedenim postupcima bez odgovarajućih potvrda mogu biti kazneno gonjeni. Nealopatski liječnici koji se bave komplementarnom medicinom često su procesuirani.

Medicinska akademija  protivi se izvođenju komplementarne medicine u Luksemburgu jer je smatra za šarlatanstvo, unatoč tome što je zastupnici u parlamentu podupiru. Jedini oblik komplementarnog liječenja koje pokriva službeno osiguranje je homeopatija. U slučaju da je propiše službeni liječnik, svi se postupci liječenja obračunavaju kao uobičajeno liječenje.


Malta

Pravo na vršenje liječničkog poziva imaju samo registrirani alopatski liječnici. Moraju biti registrirani u liječničkom registru, a dozvolu im izdaje predsjednik Malte. Za dobijanje dozvole moraju imati fakultetsku diplomu iz medicine, a tek se tada mogu baviti i komplementarnom medicinom.

Nealopatski liječnici nisu službeno priznati i ne smiju obavljati postupke koji su predviđeni za službene liječnike, makar im nije zabranjeno bavljenje liječništvom. Jedini oblici komplementarne medicine koji su službeno dozvoljeni su akupunktura, liječenje biljnim oblozima i tradicionalna kineska medicina.

Pravila koja propisuju higijenske standarde i određuju djelovanja u pogledu infekcijskih oboljenja detaljno su razrađena. Za inspekcijski nadzor odgovoran je odsjek za javno zdravstvo.

U centrima za akupunkturu koji djeluju u okviru javnog zdravstva liječenje je besplatno, a u posebnim klinikama te se usluge naplaćuju. Privatna osiguranja ne pokrivaju takav oblik liječenja.


Mađarska

U Mađarskoj je komplementarno zdravstvo najčešće u rukama liječnika medicine iako i liječnici komplementarne medicine mogu obavljati tu vrstu liječenja. Godine 1997. donesena je vladina odluka o prirodnoj medicini i odluka ministra zdravstva i socijalne skrbi o nekim oblicima upotrebe prirodne medicine. Te su dvije odluke jasno i službeno povezale liječnike medicine i liječnike komplementarne medicine u nacionalni zdravstveni sistem. Odluke su stupile na snagu 1. srpnja 1997. godine. Detaljno definiraju način izobrazbe za komplementarno liječenje, kao i njegovu primjenu. Za svaku granu komplementarne medicine postoje određeni načini izobrazbe, te državni tj. završni ispit. Po položenom ispitu, liječniku komplementarne medicine dozvoljeno je obavljanje određene djelatnosti unutar pravnih okvira.

Odluka u članovima od 1 do 7 uređuje uvjete uporabe komplemenntarne medicine. Posebni dodaci (1-4) nabrajaju specifične zahtjeve za svaki od oblika komplementarnnog liječenja. Prvi član prepoznaje tri kategorije ovlaštenih zdravstvenih radnika, a to su:
- liječnici medicine (alopati),
- liječnici komplementarne medicine,
- ostali iscjelitelji komplementarne medicine.

Prvi član sadrži i ograničenja pri uporabi komplementarne medicine. Samo liječnici medicine (alopati) vrše homeopatiju, kinesku i tibetansku medicinu, biološko zubarstvo i još neke druge oblike liječenja. Iscjelitelji se mogu baviti akupresurom, masažnom terapijom, savjetovanjem o načinu življenja, bioenergijom, itd.

Drugi član pojašnjava pravni okvir u kojem je tvz. prirodnim liječnicima dozvoljeno obavljanje prakse. Njegov prvi stavak određuje da je samo liječnicima medicine dozvoljeno dijagnosticiranje, planiranje  terapije i praćenje stanja pacijenta. Prirodni liječnik – liječnik komplementarne medicine može djelovati ili pod nadzorom liječnika medicine ili tretirati pacijenta tek nakon što je liječnik alopat već postavio dijagnozu. U drugom stavku zakona opisane su zdravstvene djelatnosti koje liječnici komplementarne medicine ne smiju vršiti. Ako pacijenta liječi liječnik medicine, s njim se mora posavjetovati liječnik komplementarne medicine. Treći stavak određuje da samo osposobljeni psiholozi ili liječnici medicine s odgovarajućim kvalifikacijama vrše psihoterapeutsku njegu koja se temelji na prirodnoj medicini.

U skladu s trećim članom liječnici komplementarne medicine podvgnuti su jednakom tretmanu kao ostali zdravstveni djelatnici. To se odnosi na poštovanje odgovornosti, etičko ponašanje i vođenje kartoteke pacijenata.

Četvrti član dozvoljava upotrebu homeopatskih proizvoda koji nisu registrirani u Mađarskoj ako je postupak registracije u tijeku.

Zdravstveni institut, pod  ravnanjem Ministarstva za socijalnu skrb, u skladu s petim članom određuje uvjete školovanja i ispite za liječnike komplementarne medicine.

Sedmi član omogućava liječnicima s medicinskom diplomom da zatraže dozvolu za rad na području komplementarne medicine, a da ne moraju polagati dodatni ispit. Dozvoljena im je također i upotreba naziva “prirodni liječnik”. Za upotrebu naziva specijalist određenih terapija, trebaju položiti potreban ispit. Psiholozi s visokoškolskom zdravstvenom kvalifikacijom i drugi  zdravstveni djelatnici moraju prije korištenja imena “prirodni liječnik” proći posebnu provjeru znanja iz komplementarne medicine. Dotične liječnike registrira i nadzire posebna komisija.

Godine 1977. vlada je priznala homeopatiju kao zdravstvenu metodu, makar nema službeno priznatih programa ni provjere znanja. Kiropraktika je regulirana makar nije još zakonski određena. Ministarstvo školstva priznaje diplomu doktora kiropraktike.


Njemačka

U Njemačkoj su brojne organizacije kako liječnika tako i pacijenata komplementarne medicine. U državi nema pravog monopola glede obavljanja zdravstvene djelatnosti. Tako se liječnik komplementarne medicine s dodjeljenom dozvolom za rad može baviti medicinom, a liječnik medicine s dozvolom može se baviti komplementarnom medicinom. Postoje ipak neka ograničenja.
Tako je npr. samo liječnicima medicine i stomatolozima dozvoljeno pružanje stomatoloških usluga. Samo oni mogu liječiti spolne bolesti, zarazne i epidemiološke bolesti, nabavljati specifične lijekove, anestetike ili narkotike, vršiti porode i ginekologiju, raditi rendgenske slike, izvoditi autopsije i izdavati osmrtnice. Kršenje tih ograničenja se kažnjava. Za naziv liječnika potrebna je odgovarajuća diploma, praktične provjere, dozvola i liječnička potvrda o zdravstvenom stanju.

U Njemačkoj još postoje iscjelitelji s dozvolom za rad zvani Heilpraktikers.Oni smiju pružati zdravstvene usluge s izuzetkom onih koje su dozvoljene samo liječnicima medicine. Uvjet za to je navršenih 25 godina starosti, njemačko državljanstvo ili državljsnstvo europske unije, završena osnovna škola i odgovarajući ugled koji garantira pravilno obavljanje djelatnosti. Uz to moraju imati i potvrdu o zdravstvenom stnju, te položen poseban ispit. Taj ispit polažu pred liječničkom komisijom i njime dokazuju odgovarajuće znanje i osposobljenost za rad Heilpraktičara. Ispit potvrđuje kandiatovo temeljno znanje iz područja anatomije, fiziologije, higijene, patologije, sterilnosti, dezinfekcije, dijagnoze i poznavanja pravnih propisa, posebno za područje epidemije.Kiropraktičari moraju pribaviti dozvolu Heilpraktičara bez obzira imaju li ili nemaju diplomu ovlaštene institucije.

Standardni nastavni program u zdravstvenim školama uključuje i provjere znanja o komplementarnom liječenju. Studenti mogu izabrati postdiplomsku specijalizaciju s područja komplementarne medicine. U Njemačkoj je naziv liječnika homeopatije pravno zaštićen. Taj naziv dodjeljuje liječnički zbor nakon trogodišnjeg školovanja.


Nizozemska

Nealopatsko liječenje službeno je dozvoljeno od 1993. godine. Iscjelitelji se mogi baviti liječenjem ako ne izvode postupke koji su rezervirani samo za alopatske liječnike, osim ako ih ne izvode pod njihovim nadzorom. Kršenje tog zakona kazneno se goni. Postupci koji su ograničeni na službenu medicinu su: kirurški zahvati, porodi, endoskopija, punktiranje i injektiranje, anesteziranje, uporaba radioaktivnih i ionizirajućih supstanci, kardioverziranje, defibrilacija, elektrokonvulzivna terapija, litotripsija i umjetna oplodnja.

Dodjelu naziva, registraciju novih specijalističkih područja i uvjete osposobljavanja uređuje poseban zakon. U trenutku kad se pripremala ova studija, komplementarna medicna nije još bila registrirana kao medicinski poziv, iako je prijedlog da se to dogodi već u postupku. Postoji registar koji garantira da određene oblike komplementarne medicine vrše ljudi koji su za to osposobljeni.

U okviru službenog socijalnog osiguranja uključeni su samo homeopatsko  i antropozofsko liječenje, makar privatna osiguranja pokrivaju troškove svih oblika komplementarnog liječenja. Dvije trećine stanovništva osigurano je u okviru privatnih osiguranja.

U ispitivanju mišljenja korisnika vidljivo je da bi 80% stanovnika Nizozemske željelo imati mogućnost slobodnog odlučivanja o vrsti liječenja i da bi željeli da službeno zdravstveno osiguranje pokriva i troškove komplementarne medicine. Za tu su mogućnost spremni plaćati i više osiguranine.


Norveška

U Norveškoj su alternativne prakse dobro posjećene. Iz statističkih podataka vidljivo je da je 23%
muškaraca i 30% žena bar jednom u 1994. godini koristilo usluge liječnika komplementarne medicine. Najomiljenija je akupunktura (35%), pa homeopatija (33%), refleksologija (29%), travarstvo (29%), kiropraktika (16%) i iridologija (3%). Ostali oblici komplementarne medicine zastupljeni su u manjoj mjeri.

Norvežani imaju najstarije zakonodavstvo koje dopušta liječnicima obavljati nekonvencionalnu medicinu. Prvi takav zakon donesen je već 1619. godine. Novi zaakon donesen 1871. godine bio je manje ograničavajući nego trenutno važeći zakon koji je na snazi od 1936. godine. Uz liječnike, na osnovi tog zakona i iscjelitelji mogu obavljati komplementarnu medicinu.

U Noveškoj se u principu svatko može baviti liječenjem bez obzira na kvalifikacije i izobrazbu. Samo liječnici koji se bave konvencionalnom medicinom  i stomatolozi smiju koristiti naziv doktor medicine. Oni koji izvode nekonvencionalnu medicinu moraju proći posebno obrazovanje i položiti ispit u jednoj od priznatih institucija, te moraju poznavati norveško medicinsko zakonodavstvo. Dozvolu za vršenje liječničkog poziva moguće je uskratiti osobama zbog starosti, uživanja alkohola ili drugih droga. Za homeopatske lijekove lijekarne moraju imati posebne dozvole. U Norveškoj je 1999. godine došlo do bilaterarne suradnje, a time i do priznanja kineske medicine, prvenstveno akupunkture.

Za komplementarne oblike liječenja nije moguće dobiti povrat novca iz javne zdravstvene blagajne jer takvo liječenje ne spada u službeno priznato medicinsko liječenje. Iznimno je moguće dobiti dio povrata sredstava za liječenje kiropraktikom, u slučaju da je kiropraktičar član Norveškog društva kiropraktičara. U Norveškoj postoji poseban osiguravajući zavod (povezan s međunarodnim zdravstvenim zavodom iz Danske) koji jedini djelomično pokriva troškove liječenja alternativnom medicinom.


Ruska federacija

U Ruskoj federaciji vidljiv je veliki pomak u korist komplementarne medicine koji bi po mišljenju autora studije trebao služiti kao primjer za ostale, bivše socijalističke države. U Ruskoj federaciji liječnici su smjeli upotrebljavati samo one metode koje je odobrilo ministarstvo zdravstva. Homeopatija i homeopatski lijekovi nisu bili na tom popisu. U zakonu o zdravstvenoj njezi (član 57) bilo je dozvoljeno liječenje narodnim iscjeliteljima.

Godine 1995. bio je izdan dekret o homeopaiji u Ruskoj federaciji koji dozvoljava njezinu primjenu u svakoj klinici i bolnici. Ne postoji nikakav propis koji bi definirao kiropraktiku makar je nekim kiropraktičarima bilo dozvoljeno djelovanje.

Od 1999. godine djeluje državni zdravstveni centar za tradicionalnu medicinu i homeopatiju kojeg je osnovalo resorno ministarstvo. Njegova osnovna zadaća sastoji se u organiziranju i vršenju istraživanja kao i naobrazbe za komplementarnu ili alternativnu medicinu.


Španjolska

Homeopatija se u Španjolskoj koristi od početka 19. stoljeća. Prva homeopatska bolnica bila je osnovana u Madridu 1878. godine. Medicinska homeopatska akademija osnovana je u Barceloni 1890. godine. Španjolsko društvo homeopatskih liječnika osnovano je 1966. godine.
Među korisnicima dobro je prihvaćena i akupunktura, prirodna medicina i biološka medicina. Od 1996. godine španjolski medicinski savjet priznaje komplementarnu medicinu ako je izvode liječnici medicine.

U Španjolskoj je pravo liječenja samo u rukama liječnika službene medicine. Liječnik je samo onaj tko ima završen medicinski fakultet koji je priznat u Španjolskoj, položio je zavjet o profesionalnoj tajni, redovito plaća porez i poštuje španjolski etički kodeks liječnika iz 1990. godine. Prirodna medicina dozvoljena je kraljevim dekretom iz 1926. godine a smiju je obavljati samo registrirani konvencionalni liječnici.

Godine 1997. dopunjen je etički kodeks (44. član) tako da liječnici koji vrše komplementarnu medicinu moraju upozoriti pacijenta na važnost nastavka liječenja metodama i lijekovima koje upotrebljava komplementarna medicina. Kraljev dekret iz 1984. godine ne pruža mogućnost specijalizacije za komplementarnu ili alternativnu medicinu. Tome se protive strukovna udruženja registrirana pri unutarnjem ministarstvu i zahtjevaju od vlade da diplomirani alternativni liječnici dobiju dozvolu za rad s pacijentima.
Medicinski zbor fakulteta u Kataloniji traži da homeopatija, akupunktura i prirodna medicina budu priznate kao službene tehnike liječenja.
Nezakonito pružanje liječničkih usluga kažnjivo je po kaznenom zakonu iz 1995. godine. Iscjelitelj koji vrši liječenje konvencionalnog liječnika može biti kažnjen kaznom zatvora u trajanju do jedne godine (član 403). Državne institucije ipak su razmjerno tolerantne. U studiji su navedena tri primjera kada je vrhovni sud oslobodio iscjelitelje koji su liječili a nemaju diplomu konvencionalnog liječnika (primjeri su iz akupunkture, homeopatije, refleksoterapije).

Zakon o lijekovima (1990) i kraljev dekret (1994) reguliraju uporabu homeopatskih lijekova i komercijalizaciju homeopatskih proizvoda.

U Španjolskoj postoje dvije javne bolnice, jedna u Barceloni, druga u Madridu, gdje se vrše usluge homeopatske medicine i to na temelju dobrovoljnog  pristanka pacijenata koji te usluge sami plaćaju. Ne postoje zakonske osnove na temelju kojih bi državna blagajna pokrivala troškove komplementarne medicine. Neka privatna osiguranja u Španjolskoj ipak pokrivaju usluge komplementarne medicine.


Švedska

Po statističkim podacima iz 1989. godine vidljivo je da je 20% odraslih Šveđana koristilo usluge komplementarne ili alternativne medicine. Čak 40% korisnika usluga komplementarne medicine odlučilo se na taj korak zato jer su bili nezadovoljni uslugama nacionalne zdravstvene službe. Čak 70% korisnika komplementarne ili alternativne medicine izjavilo je da se njihovo zdravstveno stanje poboljšalo ili su u cijelosti ozdravili. Samo 1% korisnika izjavilo je da se njihovo zdravstveno stanje pogoršalo. Među tehnikama komplementarne ili alternativne medicine najpopularnije su kiropraktika, homeopatija i ljekovite  trave.

U Švedskoj postoji registar javnog zdravstvenog i medicinskog osoblja koje nadzire liječnički zbor. Oni koji nisu na tom popisu nisu pod nadzorom države. Zakon o liječničkoj kvalifikaciji iz 1984. godine i zakon o medicinskoj njezi iz 1996. godine određuju tko smije obavljati liječničku praksu. Samo liječnici smiju vršiti određene zahvate koji su detaljno definirani (Quercy Act-zakon 409 iz 1966. godine). Prekršitelje se kažnjava po kaznenom zakonu što može dovesti do optužbe za šarlatanstvo, a to može značiti zabranu rada na području medicine.

Švedska je priznala kiropraktičare 1989. godine, a kasnije, 1994. godine i naturopate. Homeopatski lijekovi su legalni. Osteopati još uvijek nisu priznati. Švedski parlament je 1998. godine imenovao posebnu komisiju za proučavanje stanja alternativne medicine u Švedskoj. Godine 1996. ta je komisija zajedno sa švedskom komisijom za radnu sposobnost izdala upute za regulaciju stanja komplementarne medicine. Njihovi su prijedlozi sljedeći:
- osnivanje društva za komplementarnu ili alternativnu medicinu
- osnivanje državnog registra osoba koje pružaju usluge komplementarne medicine
- uspostavljanje popisa nazivlja i imenovanja za postupke komplementarne medicine
- pokrivanje nekih troškova liječenja komplementarne medicine iz nacionalne zdravstvene blagajne
- strogi nadzor prilikom oglašavanja postupaka komplementarne ili alternativne medicine

Prirodni iscjelitelji mogu se baviti liječenjem ali pacijenti povrat troškova za postupke komplementarne medicine ne mogu dobiti iz državne blagajne. Samo akupunkturu djelomično pokriva nacionalno socijalno-zdravstveno osiguranje.


Švicarska

U Švicarskoj je korištenje usluga komplementarne ili alternativne medicine ovisno o vrsti osiguranja (1992-1993). Ukoliko pacijent ima dopunsko osiguranje koje pokriva i zahvate komplementarne ili alternativne medicine, može dobiti povrat troškova liječenja za te postupke. Iz statistike je vidljivo da su usluge komplementarne ili alternativne medicine u najvećoj mjeri koristili pacijenti s višom ili visokom školskom spremom i to najviše iz kantona u kojima se govori njemački jezik.
U Švicarskoj je oko 180 kiropraktičara. Usluge komplementarne ili alternativne medicine pružaju konvencionalni liječnici, farmaceuti, iscjeliteli i narodni liječnici.

U Švicarskoj zakonodavne regulative o komplementarnoj ili alternativnoj medicini donose i provode pojedinačni kantoni i predmet su lokalnih medicinskih praksi. U kantonima Appenzell, Rhodes, Jura Nidwalden i Uri zahvate komplementarne ili alternativne medicine mogu vršiti samo konvencionalni liječnici. U ostalim kantonima to je vrlo različito uređeno. U cijeloj državi uz konvencionalne liječnke priznati su još samo kiropraktičari.

Švicarsko liječničko društvo svjesno je da je potrebno pravno regulirati izobrazbu i specijalizaciju za područje komplementarne medicine. Konvencionalni liječnici mogu se specijalizirati i na području komplementarne ili alternativne medicine. Postoje također razne ustanove gdje se za zahvate alternativne ili komplementarne medicine mogu školovati i oni koji nemaju diplomu medicinskog fakulteta (Švicarsko društvo prirodnih iscjelitelja, Škola za prirodnu medicinu Zuerich, Akademija za prirodnu medicinu Basel, Švicarska škola za osteopatiju).

Stanovnicima Švicarske na raspolaganju je cijela paleta osiguranja. Imaju mogućnost izabrati između minimalnih osnovnih zdravstvenih osiguanja i širokih osiguranja koja pokrivaju i usluge komplementarne ili alternativne medicine. Od 1999. godine obavezno zdravstveno osiguranje pokriva troškove liječenja pet grana komplementarne ili alternativne medicine, a to su: homeopatija, kineska medicina, antropozofska medicina, prirodna terapija i fitoterapija.
Osiguranje pokriva te troškove samo u slučaju ako te usluge komplementarne medicine pružaju konvencionalni liječnici.


Ukrajina

U Ukrajini ne postoji niti jedna bolnica u kojoj je moguće dobiti usluge liječenja iz područja komplementarne ili alternativne medicine. Komplementarnom medicinom smiju se baviti konvencionalni liječnici i registrirani iscjelitelji pod nadzorom konvencionalnog liječnika. Ministarstvo zdravstva izdaje registracije osobama koje djeluju na područje komplementarne medicine. Njihovo djelovanje određuju opća pravila o izvođenju liječenja. Samo oni koji maju postdiplomski studij odgovarajućeg smjera mogu dobiti dozvolu za obavljanje komplementarne medicine.

Homeopatski lijekovi ozakonjeni su na osnovi odredbe o lijekovima koju je izdalo ministarstvo zdravstva.

U Ukrajini nema nikakvih povrata troškova za alternativne oblike liečenja. Pacijenti koji žele usluge komplementarne medicine moraju ih u cijelosti plaćati sami.


Velika Britanija

Već više vlada redom omogućava obavljanje komplementarne ili alternativne medicine u Velikoj Britaniji. Homeopatske bolnice pod okriljem su nacionalne zdravstvene službe u Londonu, Glasgowu, Liverpoolu, Bristolu i Turnbridgu u Wallesu. U zadnjih se dvadeset godina interes za usluge komplementarne medicine povećao. Po anketama iz 1998. godine čak 70% javnosti zainteresirano je za usluge komplementarne ili alternativne medicine.

Iako zakon dozvoljava da usluge komplementarne medicine pružaju iscjelitelji, službeno te postupke izvode jedino registrirani liječnici. U Ujedinjenom Kraljevstvu registrirani su liječnici oni koji imaju završeni medicinski fakultet i obavljenu praksu u klinikama i bolnici. Na taj način stječu izobrazbu kako bi se mogli reistrirati kao liječnici ili kirurzi i kako bi mogli obavljati liječnički poziv za nacionalnu zdravstvenu službu ili otvoriti privatnu praksu. Medicinski savjet, koji je upravno tijelo, vodi registar konvencionalnih liječnika.

U zakonu (The British Common Law) dozvoljeno je da oni iscjelitelji koji imaju odgovarajuće obrazovanje i registrirani su, mogu pružati usluge liječenja. Taj zakon štiti prava pojedinaca da dobrovoljno izaberu medicinske usluge, osim onih koje su izričito zabranjene odlukom parlamenta. Medicinske usluge mogu pružati i iscjelitelji bez registracije ako time ne krše zakon o medicini (Medical Act of 1883.) U slučaju da dođe do pogreške, zanemarenja pravnih propisa ili smrti, iscjelitelj može biti kažnjen zakonskom kaznom čak i  za pokušaj umorstva. Konvencionalni i registrirani liječnici ne mogu biti osuđeni za takav slučaj.

Po zakonu o spolnim bolestima (Venerial Disease Act 1917) i po zakonu o liječenju raka (Cancer Act 1936) postoje ograničenja glede prava izbora iscjelitelja kao osobe koja liječi pacijenta. Samo registrirani iscjelitelji smiju liječiti pacijente koji su oboljeli od raka, tuberkuloze, dijabetičare, epileptičare, te smiju propisivati recepte za lijekove. Neregistrirani iscjelitelji ne smiju upotrebljavati liječničke naslove i ne smiju osnivati zdravstvene ili medicinske centre (health care centre).
Po dopuni zakona o medicini iz 1990. godine konvencionalni su liječnici, koji upute bolesnika k iscjelitelju, službeno odgovorni za njegovo kliničko zdravlje. Zakon o zdravstvu iz 1983. godine ne određuje kakve je postupke nužno primjeniti pri liječenju. To se odnosi na konvencionalne registrirane liječnike kao i na registrirane iscjelitelje.

Već od 1950. godine država je službeno priznala fakultetsko obrazovanje na području homeopatije (Homeopaty Act 1950). Država je također pravno regulirala područja osteopatije i kiropraktike sličnim zakonom (Osteopath  and Chiropractor Acts 1993 i 1994). Nabrojeni iscjelitelji imaju službeni naziv, a kiropraktičari ili osteopati samo u slučaju ako su registrirani u registru. Unatoč tome ne smiju djelovati u nacionalnoj shemi zdravstvenih službi i nemaju priznati status liječnika. Ta dva zakona predstavljaju napredak u priznanju komoplementarne ili alternativne medicine.

Većinu usluga alternativne ili komplementarne medicine ne pokriva nacionalna zdravstvena blagajna. Iznimka su samo zahvati koje obavljaju bolnice, a u sklopu su nacionalne zdravstvene službe; tamo su ti zahvati besplatni. Neka privatna osiguranja pokrivaju pet najviše korištenih oblika komplementarne medicine (homeopatija, osteopatija, liječenje ljekovitim biljkama, prirodno iscjelivanje i akupunktura), ako ih izvode registrirani konvencionalni liječnici.


Irska

U Irskoj se alternativna ili komplementarna medicina tretira vrlo slično kao i u Velikoj Britaniji. Tijelo koje skrbi za zakonito obavljanje liječničkog poziva je Zdravstveni savjet. Tko se želi baviti medicinom kao alopatski liječnik mora imati diplomu o završenoj medicinskoj školi i mora biti registriran pri Zdravstvenom savjetu. Takvi, pravi alopatski liječnici koji su i registrirani kao liječnici, imaju neka posebna prava: mogu liječiti spolne bolesti, vrše porode, utvrđuju smrt, izdaju službene liječničke potvrde, propisuju lijekove, savjetuju sudstvo, pomažu policiju pri prometnim prekršajima u vezi prekomjernog uživanja alkohola, te daju anesteziju. Liječničke službe u državnoj upravi, vojsci ili posebnom sektoru mogu obavljati samo registrirani alopatski liječnici.

Osobe bez diplome iz alopatije mogu se također baviti komplementarnom medicinom ali su kao zdravstveni djelatnici službeno priznati samo oni s fakultetskom diplomom. Ako se neregistrirani liječnik predstavlja kao registrirani zdravstveni djelatnik, to se tretira kao prekršaj.

U Irskoj ne postoji poseban zakon o kiropraktici iako je ona dozvoljena. Kiropraktičari mogu pribaviti i dozvolu za upravljanje rendgenom.

Glede pokrića iz zdravstvenog osiguranja, sve usluge registriranih alopatskih liječnika, ako se radi o komplementarnom liječenju, imaju jednak status kao i uobičajene zdravstvene usluge.


ZAKLJUČAK

Kako je vidljivo iz usporednog pregleda komplementarne medicine, nacionalne politike i uređenje tog područja u pojedinim državama prilično se razlikuju. Činjenica je da se metode komplementarne medicine sve više šire i koriste kako među pacijentima tako i među liječnicima. Jedan od razloga je i lakša dostupnost tog oblika liječenja. Metode komplementarne medicine uvelike se primjenjuju pri preventivi, dijagnozi i širokom spektru bolesti. Obično ih pacijenti upotrebljavaju skupa s konvencionalnom medicinom.
Najčešće dozvoljene i najraširenije metode su akupunktura, kiropraktika, osteopatija i manipulacija, homeopatija, antropozofska medicina i radiestezija. Te su metode u nekim europskim državama dozvoljene zajedno  s odgovarajućom izobrazbom. Tako imaju npr. u Njemačkoj iscjelitelji (Heilpraktiker) zakonski uređeno široko područje djelovanja s određenim ograničenjima. Slična situacija je i u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj i u još nekim državama. U nekim državama kao što su npr. Belgija i Francuska, liječenje je dozvoljeno samo kvalificiranim ili ovlaštenim zdravstvenim radnicima. Unatoč tome skoro je svugdje vidljivo popuštanje prilikom kršenja zakona što ukazuje na tolerantniji odnos prema komplementarnim metodama liječenja.

AUTORI PRILOGA: dr. Sašo Gazdić, dr. Branka Berce-Bratko, Jurij Šinkovec