Vedran Korunić: EVOLUCIJA NA NIVOU DUŠE
Postoji li direktna uzročno posljedična veza između borilačkih vještina, sporta te raznih meditacija i iscjeliteljskih sposobnosti? Na koji način je duša nekadašnjeg ratnika kroz mnogo života evoluirala u visoko razvijenog duhovnog majstora sa istoka koji je sposoban djelovati na materiju i poznate prirodne zakone?
Duša je besmrtna i kroz fizičke živote skuplja iskustva i napreduje iz jednog fizičkog života u drugi po jasno definiranim pravilima.
PODJELA BORILAČKIH VJEŠTINA
Od nastanka ljudske vrste postoji težnja za očuvanjem svoje opstojnosti, identiteta, obitelji, okoline, zajednice u kojoj se živi. Prema kršćanskom svjetonazoru smatra se da je čovjek postao sve više ugroženim kako se odvojio od svojega Tvorca, koji ga je prvobitno štitio i osiguravao mu sve što je potrebno za zemaljski život (tzv. biblijski «rajski vrt»).
Kako se ugrožavanje «palog» ljudskog roda sve više povećavalo kroz evoluciju, tako se povećavao i broj faktora koji su dovodili u opasnost njegov lagodni život. S druge strane se povećavala težnja onih koji su nastojali kroz osvajanja, pljačku i porobljavanje olakšati i osigurati život sebi i svojoj zajednici.
Vještina napada i obrane od neprijatelja postajala je sve sofisticiranija i razvijala se u nekoliko pravaca, a većina ih je prisutna i danas. Kako bismo lakše ušli u samu bit borbe i došli do zaključaka o pravim i duboko skrivenim motivima borbe općenito, podijelit ćemo borilačke vještine u dvije glavne kategorije i pripadajuće vrste borbi, a to su:
Bliska borba
- borba rukama, nogama i drugim dijelovima tijela: karate, kung fu…
- borba uz pomoć hladnog oružja: nož, mač, sjekira, buzdovan…
Borba na daljinu
- uz pomoć vatrenog i drugog oružja: luk i strijela, koplje, katapult, pištolj, puška…
- uz pomoć vozila i eksplozivnih naprava: tenkovi, avioni, bombe…
- uz pomoć žive sile, npr. ljudi (kamikaze, plaćeni borci itd.), životinja…
PUT TRANSFORMACIJE BLISKE BORBE
Vještine bliske borbe zahtijevale su od borca da vježba ne samo svoje tijelo nego i da ovlada svojim duhom, da savlada prvenstveno strah, a zatim i sve svoje druge slabosti kako bi mogao iskoristiti sav svoj potencijal za savladavanje neprijatelja. Dakle, postajalo je sve očitije da je potrebno najprije savladati «neprijatelja» u samome sebi. Strah je i inače naš najveći neprijatelj u svemu što činimo jer nam oduzima snagu, a ukoliko je prejak može nam doslovce onemogućiti bilo kakvu aktivnost koja bi mogla ukloniti uzrok straha. Još je Aleksandar Makedonski smiono za vrijeme svojih ratnih pohoda ustanovio: «Ukoliko pobijedite svoj strah, pobijedili ste smrt». Najveći grčki ratnik Ahilej neustrašivo je jurišao na svoje neprijatelje, bez obzira na njihovu fizičku snagu, veličinu i brojnost.
S druge strane, neki su otišli toliko daleko u toj transformaciji samoga sebe da su ustanovili kako je samo ta transformacija dovoljna za pobjedu, ne samo «unutarnjeg» neprijatelja, nego i za blokiranje vanjskog neprijatelja u njegovoj aktivnosti napada znatno prije negoli uopće dođe do fizičkog sukoba (to se odnosi na pojedine duhovne vještine i uzročno posljedične veze koje su jasne samo visoko razvijenim duhovnim majstorima i yoga učiteljima – ponajviše sa istoka koji su svoje sposobnosti djelovanja na materiju dokazali pred svojim brojnim učenicima).
Naravno, do ove spoznaje i sposobnosti se ne dolazi odjednom već obično razvojem duše tokom nekoliko fizičkih života.
Također, neki su primijetili da taj unutarnji put pogoduje samoiscjeljenju i općenito poboljšava kvalitetu života. Oni koji su krenuli dalje, razvijajući se u tom smjeru (smjeru savladavanja «unutarnjeg» neprijatelja) zapravo su izvorni osnivači raznih duhovnih pravaca i putova koji i dan danas naglašavaju važnost prvenstveno duhovnog razvoja uz istovremeno odustajanje od nasilja, sukoba i pozivanje na praštanje (okreni neprijatelju i drugi obraz . . . ) i služenje svome bližnjem.
Unutarnji put preobrazbe postepeno je dovodio do brojnih novih duhovnih spoznaja i otkrića:
- pojam duše i njene neuništivosti te pročišćavanje kroz više fizičkih života (budizam, karma i reinkarnacija);
- spoznaja o nedjeljivoj i direktnoj povezanosti prirode i čovjeka te čovjeka i čovjeka («sve što želite da vama čine, činite i vi njima») u kršćanstvu te je u pojedinim dijelovima Novog zavjeta jasno naznačeno da je ponašanje prirode (potresi, poplave, nevremena i ostale prirodne katastrofe) samo odgovor na ono što čovjek čini;
- spoznaja o Bogu koji se nalazi u nama i potrebno ga je pronaći u sebi te se spojiti s njime (istočne duhovne tradicije koje se očituju u duhovnoj praksi kao što je npr. joga);
- spoznaja o višim svjetovima i energijama (anđeli, bića, aura, čakre…) koji okružuju i prožimaju čovjeka i s kojima se može svjesno manipulirati / surađivati, što je naglasak u raznim new age pravcima i filozofijama.
BORBA PROTIV SAMOGA SEBE
Također, put borbe protiv «unutarnjeg» neprijatelja (odnosno samoga sebe) kretao se dalje u dva glavna smjera pa se se razvile:
- meditacije u pokretu (tai chi, falun gong…) i
- različite vrste meditacija kada tijelo miruje.
Meditacija u pokretu
Kod meditacija u pokretu zadržani su elementi borbe koji se odnose na pokrete ruku i nogu, te tijela u cjelini (mada se i oni već polako mijenjaju), no oni se više ne rabe za borbu protiv fizičkog neprijatelja, nego isključivo kao sredstvo za kultiviranje vlastitog duha i pobuđivanje uspavanih energija tijela. Svjesno praćenje svakog pokreta umiruje dušu i dovodi je u sklad sa svojim tijelom. Misaoni sadržaji koji ne pripadaju trenutku (ovdje i sada) kroz ovu se praksu usmjeravanja pažnje na svaki pokret potiskuju i time se tijelo i duša oslobađaju za primanje energije iz prostora oko nas i iz viših slojeva našega bitka.
S druge strane, pokreti iz borbe koji su za fizičkog neprijatelja bili smrtonosni jer su mu oduzimali snagu i energiju sada postaju pokreti i dodiri koji istome tijelu vračaju zdravlje i stimuliraju cirkulaciju životne energije, te se tako razvijaju različite vještine liječenja i iscjeljivanja ljudi, što regrutira terapeute koji iscjeljuju jednostavnim dodirom ruke, stimuliranjem odgovarajućih energetskih i akupunkturnih točaka na tijelu, zatim masažom ili pak specijalnim zahvatima na tijelu koji podešavaju kralježnicu, kosti i sl.
Također se liječenje razvija i u drugom smjeru – smjeru korištenja različitih ljekovitih sredstava – biljaka, minerala, kasnije lijekova, te medicinskih aparata i uređaja.
Ovaj smjer liječenja zapravo je suprotan borbi u kojoj se koriste različita pomagala jer su ovdje smrtonosna sredstva (npr. otrov) zamijenjeni ljekovitim sredstvima (biljke, minerali…) ili im je samo funkcija prenamijenjena pa npr. nož i mač ne služe više za borbu već za obavljanje raznih operacija, luk i strijela i koplje, koji su čovjeka probadali sa svrhom uništenja, transformiraju se u iglu kojom se šivaju otvorene rane i na taj način se poboljšava zarašćivanje rana. Naravno, nož kao takav ili pak strijela s novom funkcijom kroz napredak tehnologije postaju polako sofisticirani i precizni instrumenti u rukama vještog kirurga.
Meditacija u mirovanju
Kod različitih meditacija u mirovanju, duša se usmjerava na odgovarajuće oblike, simbole, unutarnji osjećaj mira ili pak (opet) svjesno opažanje tijela (ili dijelova tijela, najčešće područja gdje su smještene čakre) i različitih procesa u njemu (npr. disanje, energetski protok…) dok je u mirovanju.
Također su tu prisutne i molitve različitih oblika usmjerene direktno Bogu ili pak onima koje identificiramo kao božje posrednike ili pak (nažalost!) kao manifestaciju samoga Boga na Zemlji.
S druge strane, ova vrsta duhovne prakse razvija se i u različite oblike iscjeljivanja i djelovanja na daljinu. Dakle, više nije potreban dodir ili fizička prisutnost već samo jedna pozitivna misao ili riječ obogaćena, naravno, snagom koja dolazi od Tvorca da bi se djelovalo na drugog čovjeka, životinju, biljku ili pak prirodu općenito.
SPORT – POZITIVNA TRANSFORMACIJA BORBE NA DALJINU
Još za vrijeme antičke Grčke ratovanje je polako krenulo i u jednom drukčijem smjeru – često su se vojskovođe znale dogovoriti, pa umjesto da se ishod borbe odluči u međusobnom obračunu stotina vojnika, znali su iz svake vojske odabrati najsnažnijeg vojnika. Pobjeda jednog od njih dvojice značila je i pobjedu cijele vojske. Ovo je zapravo borba na daljinu, samo što je sredstvo borbe dviju vojski sada živi čovjek – ratnik. Dakle, i sport je kao što ćemo kasnije vidjeti zapravo pozitivna transformacija druge kategorije borilačkih vještina, a to je borba na daljinu.
S vremenom je polako postajalo neprihvatljivo i nepotrebno čak i samo ubijanje, tako da je pobjednik bio i onaj koji je neprijatelja na ovaj ili onaj način samo privremeno onesposobio (npr. srušio udarcima na pod).
Iz borbe i borilačkih vještina su se polako razvijale dvije glavne vrste sportova:
- sportovi gdje su borilačke vještine zadržale formu kakvu su imale i prije, kada im je namjera bila nauditi drugom čovjeku, no sada nadvladati protivnika ne znači i ubiti protivnika već ga samo nadmudriti i nadjačati vještinom izvođenja borilačkih pokreta;
- sportovi u kojima su se postepeno pojedini elementi borbe sve više preobražavali u pojedine vrste sportova, koji danas više uopće ne nalikuju borilačkim vještinama. Tako noge više ne služe za udaranje čovjeka u vitalne dijelove tijela već za udaranje npr. lopte, a i ruke više ne nastoje onesposobiti drugog čovjeka već se one sada koriste za ubacivanje lopte u koš ili pak bacanje kugle u dalj, kuglanje itd. Koplje, na primjer, više ne služi za gađanje drugog čovjeka već za skok u vis i tome slično. Na taj način danas (slično kao i nekada u antičkoj Grčkoj) kada je sport masovna pojava, čitavi narodi ili države znaju se u navijačkom zanosu poistovjetiti sa svojim sportašima na utakmicama, a pobjeda npr. jedne nogometne momčadi na svjetskom prvenstvu izrazita je čast za cijelu državu ili narod. Dakako, životi su ostali sačuvani, ali isto tako i doživljaj «borbe» te zadovoljstvo pobjede nad «neprijateljem».
ZAKLJUČAK
Napomenimo još na kraju da svi navedeni oblici borbe (bliske i na daljinu, «unutarnje» i vanjske) i sve duhovne prakse koje su se iz toga razvile, postoje paralelno i dan danas maksimalno razvijene i poduprte tehnološkim i duhovnim razvitkom čovječanstva.
Izgleda da što se više razvija onaj negativni aspekt borbe to više određene skupine ljudi (iz različitih duhovnih pravaca i kultura) teže ka svojoj «unutarnjoj» transformaciji i pozitivnom djelovanju neograničenog duha (kako pojedinačno tako i grupno) na sve ljude (a osobito na «one druge»), dok naravno ono Pozitivno u potpunosti ne zavlada na Zemlji.
Dakle, tradicija borbe protiv «unutarnjeg» neprijatelja kako bi se lakše savladao vanjski, u konačnici ponovno vraća čovjeka svom Stvoritelju i bez obzira koliko ga neki (razumom, znanstvenim i psihijatrijskim spoznajama o funkcioniranju ljudskog mozga…) pokušavali zanijekati, On ipak ostaje početak i kraj svih putova kojima se čovjekova duša kreće.
NASTAVAK TEME ZA ČLANOVE:
Literatura:
- Časopis ANIMA MUNDI, br. 9, 2004.g.