Vedran Korunić: VRSTE MEDICINA I TERMINOLOGIJA

Unatoč znatnim uspjesima moderne biomedicine (termin koji se koristi za klasičnu, zapadnu medicinu) nastale prije nekih 200-tinjak godina postoje i paralelni medicinski sustavi od kojih su neki stari i nekoliko tisuća godina. Biomedicina ih unatoč svim svojim znanstvenim dostignućima nije nadomjestila niti potisnula. Potražnja za paralelnim medicinskim sustavima je znatna, a prema istraživanjima i dostupnim podacima ona obuhvaća minimalno 40% populacije (ovisno od države do države). Različita su tumačenja zašto je to tako (siromaštvo, neobrazovanost i nerazvijenost pojedinih država i kultura, zatim praznovjerje itd.) no najtočnije objašnjenje te pojave je činjenica da biomedicina nema rješenje za niz kroničnih i smrtonosnih bolesti današnjice. Naime, to je što se Hrvatske tiče pokazalo i 15-godišnje iskustvo u radu sada već 1200 profesionalnih terapeuta-iscjelitelja, redovnih članova HUPED-a te istraživanje koje se pomoću ankete na web stranicama www.huped.hr provodi već nekoliko godina među korisnicima usluga nekonvencionalne medicine u Hrvatskoj. Anketa koju je do ožujka 2015.g ispunilo 1586 osoba pokazuje da je skoro 70% ispitanika koristilo usluge nekonvencionalne medicine zato jer nisu niti na jednom drugom mjestu mogli naći rješenje za svoje zdravstvene probleme (za fizičke bolesti njih 28%, za psihičke bolesti i probleme njih 31% te za probleme međuljudskih odnosa njih 9%). Te brojke ukazuju da su u ovim slučajevima zakazale službena biomedicina sa psihijatrijom te psihologija. Samo 32% ispitanika je nekonvencionalnu medicinu odabralo iz nekog drugog razloga (osobno uvjerenje, vjera itd), a ne zbog neuspjeha biomedicine.

Za sve preventivne, terapeutske i dijagnostičke metode izvan klasične biomedicine koriste se različiti neadekvatni sustavi podjela te isto takva terminologija, kao što su primjerice: alternativna medicina, komplementarna medicina, tradicionalna medicina, narodna medicina i brojni drugi, a u novije se vrijeme koristi i termin integrativna medicina. Međutim, najopćenitiji naziv za sve neslužbene metode izvan zdravstvenog sustava je nekonvencionalna medicina (za razliku od konvencionalne). 
WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) koristi nazive i podjelu na tradicionalnu, komplementarnu i alternativnu medicinu (kratica: KAM ili na engleskom: CAM).

Stručnjaci unutar različitih dodirnih područja pokušavaju se baviti nekonvencionalnom medicinom (psihijatri, psiholozi, sociolozi, antropolozi, liječnici) pokušavajući razumjeti razloge bavljenja ovim metodama te razloge korištenja nekonvencionalnih terapeutskih metoda. Također, vrlo često uvode i neke nove termine i stvaraju nove podjele nekonvencionalne medicine. Međutim kako se ipak radi o stručnjacima sa nekih drugih područja, tako je i njihovo razumijevanje nekonvencionalne medicine ograničeno prizmom njihove osnovne djelatnosti. 

PRIMJERI NEADEKVATNIH PODJELA I TERMINOLOGIJE

Na taj način će primjerice sociolozi te etnolozi i kulturni antropolozi (primjerice David M. Eisenberg čija klasifikacija i terminologija je zapravo izrazito neupotrebljiva...) na ove medicinske metode gledati kroz prizmu populacija ljudi koji ju koriste te na taj način izvoditi terminologiju te podjelu na skupine metoda koju koriste ove ili one grupacije ljudi. Otud podjela na CAM (koji se dalje dijeli na profesionalne sisteme, popularne zdravstvene sustave, New Age iscjeljivanje, duh-tijelo metode i neznanstvene sustave) i provincijalnu nekonvencionalnu medicinu (sastavljenu od etno-medicine, religioznih iscjeljivanja i narodnu medicinsku praksu) 

Psiholozi i psihijatri će to činiti kroz prizmu odgovarajućih psiholoških predispozicija korisnika te sklonosti placebo efektu ili pak stupnju njihove informiranosti te obrazovanja i religioznosti. Otud termini kao što su narodna medicina, hagioterapija, kristoterapija, spontana remisija, placebo i nocebo efekt itd. 

Liječnici kao takvi također većinom nisu u poziciji da izvode ispravne zaključke o nekonvencionalnoj medicini, ukoliko naravno nisu neku svoju neizlječivu bolest ipak uspjeli iscijeliti negdje drugdje... Oni su više skloni promatrati nekonvencionalne metode u odnosu na svoju klasičnu medicinu te otud i termini komplementarna, alternativna, nekonvencionalna, neznanstvena medicina itd. 

U svakom slučaju, treba poznavati osnove djelovanja i bit svake nekonvencionalne medicinske metode da bi se moglo pravilno pristupiti terminologiji i klasifikaciji tih metoda. To je jedini kriterij za podjelu - osnova djelovanja i sredstva/postupci koji se koriste u metodi rada. Primijetiti ćemo kasnije u članku da se sve metode po svojoj biti mogu svrstati u tri osnovne kategorije. No, prvo da proanaliziramo neke od osnovnih termina koji se već koriste u praksi.

ALTERNATIVNA MEDICINA

Termin «alternativna medicina» je kod nas najrašireniji i koristi ga se za sve paralelne medicinske sustave.  No, ako bi taj termin prihvatili kao opći pojam koji bi trebao obuhvatiti sve neslužbene medicinske sustave, tada bi sve te metode trebale biti adekvatna zamjena, alternativa za službenu medicinu, a znamo da nisu jer se mnoge od njih samo nadopuna biomedicini. Alternativa odnosno zamjena može biti samo nešto što nudi sve ono što i biomedicina samo na drugačiji način. Prema tome, ta zamjena treba imati razrađenu i dijagnostiku i preventivu i kurativu. Ipak samo neke nekonvencionalne metode to imaju – npr. različiti tradicionalni sustavi kao sto su ayurveda, unani, tradicionalna kineska medicina, zatim neke prirodne (npr. homeopatija) i energetske iscjeljivačke metode (primarno bioenergoterapija gdje se prevenira, analizira i iscjeljuje energetsko polje čovjeka, a ne direktno fizičko tijelo itd.). U duhovnoj medicini pak dijagnostika (odnosno analiza stanja) nije niti potrebna

KOMPLEMENTARNA MEDICINA

Kada se rabi termin «komplementarna» onda se podrazumijeva nešto što nadopunjuje i time poboljšava nešto drugo. Dakle, ove vrste terapija ne moraju nuditi sve - od preventive do kurative, već u nekim svojim aspektima mogu dati više i bolje nego što to nudi ili uopće može dati službena medicina te ju time nadopunjuje, kao primjerice travarstvo, kiropraktika, osteopatija te druge metode koje se primarno oslanjaju na dijagnostičke metode klasične medicine, no svojim postupcima i terapijama uspješno nastavljaju tamo gdje ona stane.

TRADICIONALNA MEDICINA

Kada se rabi termin tradicionalna onda se podrazumijeva nešto što ima svoju povijest i tradiciju (kao npr. kineska tradicionalna medicina, indijska ayurveda, tibetanska medicina, unani – arapska medicina...). To je općenit naziv i vezan je uz specifičnu kulturu nekog naroda. Međutim, ne može se sve što nije klasična medicina svrstati pod ovaj pojam jer ima prilično mnogo tehnika koje nemaju neku tradiciju vezanu uz određeno područje i narod. Tradicionalni medicinski sustavi često u sebi objedinjuju metode prirodne i energetske medicine kao što su dio kineske tradicionalne medicine primjerice akupunktura (kao vrsta energetske medicine) te travarstvo koje spada u prirodnu medicinu.

INTEGRATIVNA MEDICINA

Kada se rabi termin «integrativna» misli se na one metode koje kombiniraju i/ili ujedinjuju različite terapijske pristupe i usmjerenja. Tu bi također spadale i sve metode koje istovremeno tretiraju i tijelo i duh te u sebi sadrže sva fundamentalna znanja potrebna za tako nešto. Primjerice joga je istovremeno i energetska medicina jer postiže određene zdravstvene učinke i životna filozofija. Tradicionalni medicinski sustavi također su vrlo dobar primjer integrativne medicine.

NEKONVENCIONALNA MEDICINA

Lako možemo uočiti da niti jedan ovaj pojam u sebe ne može uključiti sve metode van službene medicine te da je čak i podjela svih terapeutsko-iscjeliteljskih metoda na terapijske sustave pod gore navedenim pojmovima neadekvatna. Jedan od problema je da se pojedine metode po svojim karakteristikama istovremeno mogu svrstati pod više navedenih naziva ili pak promjenom nekih formalnih uvjeta (sastav ljudi koji ju koriste, zakonski status metode u pojedinim državama, način i trajanje te status obrazovanja...) mogu promijeniti kategoriju te se svrstati pod neki drugi pojam. Samim time ovi pojmovi postaju nedostatni za adekvatnu podjelu različitih metoda na određene grupe ili pak za svrstavanje svega što nije službeno prihvaćeno pod jedan od ovih pojmova. Jedino pojam nekonvencionalna medicina (bar kod nas) možemo koristiti kao generalni naziv za sve ono što nije službena, klasična medicina, no taj pojam označava samo trenutni status tih metoda.

NARODNA MEDICINA

Nekonvencionalna medicina se zbog nedovoljne informiranosti (čak i od strane pojedinih novinara te renomiranih stručnjaka u drugim djelatnostima) vrlo često uspoređuje sa danas zaostalom narodnom medicinom u Hrvatskoj od prije 150 i više godina kada su se u liječenju upotrebljavale pijavice, urin, izmet... kada su vračevi i vještice spravljali čudotvorne napitke, kada su se zubi vadili stolarskim klještima, a pobačaj obavljale stare babe na selu..., zatim sa različitim vjerskim skupinama i sektama te sa astrologijom, tarotom te drugim srodnim djelatnostima koje se prezentiraju po raznim sajmovima ezoterije.
Današnja nekonvencionalne medicina kao i biomedicina više nema nikakve (izuzev povijesne) veze sa nekadašnjom, sada zaostalom narodnom medicinom u našim krajevima koja još ponegdje vecinom u zaostalim sredinama zaista i egzistira. Svi medicinski sustavi pa i oni paralelni su prošli od tada svoj vlastiti razvojni put i danas se nadopunjuju.

Današnja npr. homeopatija, ayurveda ili pak kineska biljna medicina te fitoterapija, kao sustavi unutar prirodne medicine imaju svoju povijest i svoj razvoj te dokazana postignuća i često se baziraju na sasvim drugačijem principu djelovanja od sustava klasične medicine koji je upravo unutar svog principa djelovanja dosegao svoj vrhunac. Prema WHO, klasična medicina je tek na 4. mjestu po proširenosti u svijetu, a na prva tri mjesta su drugi paralelni medicinski sustavi.

Današnja bioenergoterapija, reiki iscjeljivanje te niz drugih tehnika energetske medicine nemaju više nikakve (osim povijesne) povezanosti sa nekadašnjim djelovanjem vračeva, babica koje su gatale i bajale te bacale ili skidale uroke. Također i današnja kiropraktika, osteopatija, manualna medicina ili pak atlasPROfilax® metoda prema R.C. Schümperli, zatim sustav Dorna Brojsa za manipulaciju kralježnice te ayurvedska manipulacija kralježnice i kostiju, sustavi su za koje u inozemstvu postoje fakulteti i ozbiljno školovanje te nemaju više nikakve osim povijesne veze za kostolomcima nekadašnje narodne medicine.

Današnja duhovna medicina također ima svoje konkretne i mjerljive učinke na zdravlje ljudi, objavljeni su brojni radovi i istraživanja (na tisuće medicinskih nalaza prije i poslije terapija uglavnom u arhivama unutar organizacija gdje se provode postupci duhovne medicine, npr. Krug prijatelja Brune Groeninga itd.) te je daleko nadmašila način rada nekadašnjih vračeva ili vještica koji su molitvama ili plesovima te drugim obredima nastojali privoliti bogove da vrate zdravlje, pošalju kišu i slićno.

Paralelni medicinski sustavu su danas svjetska i Europska stvarnost, kako na zapadu tako i na istoku; zdravstvena osiguranja pokrivaju te usluge. No, u Hrvatskoj zakon nije do kraja regulirao bavljenje paralelnim, nekonvencionalnim medicinskim sustavima te su mnogi nadriiscjelitelji te nadriterapeuti (nekvalificirani terapeuti-iscjelitelji) iskoristili taj kaotični režim i pokušavaju zarađivati na neznanju i nemoći bolesnih.

Također, terapeutsko-iscjeliteljski rad nema nikakve veze saastrologijom, tarotom te drugim metodama koje se predstavljaju na raznim sajmovima ezoterije. To je sasvim drugo područje rada, tzv. alternativne savjetodavne djelatnosti u čemu je također potrebno biti korektan i dovoljno stručan. 

Isto tako niti različite vjerske i religijske skupine kao sto su budisti, Jehovini svjedoci itd... također primarno ne spadaju u djelokrug terapeutsko-iscjeliteljskog rada već je njihova zadaća drugačije svrhe - spasenje, prosvjetljenje, spoznaja, duhovni rast i razvoj. 

Na alternativnoj sceni ima i stanovit broj onih koji nisu dovoljno ili uopce stručni i koji svoju poziciju terapeuta poistovjete s nekakvom mesijanskom ulogom (osobito u području duhovne medicine te nekim metodama energetske medicine) pa pretvore to u komediju koja narušava ugled struke i u javnosti daje sasvim krivi dojam pa korisnici trebaju biti vrlo oprezni s tim.

---

PODJELA NA PRIRODNU, ENERGETSKU I DUHOVNU MEDICINU

Sistematizacija i podjela svih terapeutsko-iscjeliteljskih metoda i tehnika moguća je ukoliko ju radimo na bazi sredstava koje se u njoj koriste kako bi se određeni aspekt čovjeka uravnotežio odnosno doveo u normalu, a ne na bazi nekih opisnih i preopćenitih karakteristika kao što su priznatost od strane službenih institucija, vrsta i trajanje edukacije, grupacije ljudi koje određenu metodu koriste, zatim tradicija, mogućnost zamjene, nadopune klasične odnosno biomedicine ili pak cjelovitost u pristupu. 
Naime, homeopatija je u svim djelovima svijeta homeopatija kao i primjerice fitoterapija (bez obzira na tradicionalne razlike koje su u fitoterapiji uvjetovane klimatskim, vegetacijskim i drugim razlikama), a bioenergoterapija je isto tako svugdje bioenergoterapija. Dakle, sve metode su u svojoj biti uvijek i svugdje iste. Prema tome je i podjela na temelju terapijskih sredstava koju ćemo dole opisati primjenjiva svugdje i uvijek jer sredstva (vrsta, način spravljanja i primjene itd) otkrivaju bit same metode. Podjela primjerice na temelju kvalitete i trajanja edukacije za svaku pojedinu metodu nije primjenjiva u onim zemljama gdje edukacija ne postoji (npr. kod nas) ili je sasvim različita (akupunktura na sveučilištima tradicionalne kineske medicine u Kini ili tečajevi za liječnike kod nas...). Isti je problem i kod svih drugih kategorizacija nekonvencionalne medicine koje su rađene do sada od strane stručnjaka kojima je ovo ipak samo dodirno područje rada i stručnog interesa. 

Sredstva koja se koriste unutar određenih metoda jasno upućuju na različitost pojedinih vrsta nekonvencionalnih medicina, pa i same službene biomedicine. S obzirom na taj pristup cjelokupnu medicinu (kod nas priznatu i onu nepriznatu) možemo podijeliti na četiri dijela te povući jasne paralele između njih:

• zapadna-alopatska, klasična medicina, biomedicina
• prirodna medicina,
• energetska medicina i
• duhovna medicina.
   

SLUŽBENA BIOMEDICINA

Službena, zapadna, alopatska, klasična medicina odnosno biomedicina ima svoju dijagnostiku koja se sastoji u fizičkom pregledu tijela, kemijskom ispitivanju njegovih izlučevina te detektiranju patoloških promjena putem različitih medicinskih uređaja i drugih tehničkih pomagala.

Terapija odnosno liječenje najčešće se provodi putem sredstava koji su različitim tehnološkim postupcima kemijski obrađeni (lijekovi), te "agresijom" na ljudsko tijelo (raznorazni operativni zahvati).

Preventiva klasične medicine sastoji se u izbjegavanju štetnih područja, tvari, uvjeta, održavanju osobne higijene i redovitoj kontroli liječnika.
Klasična medicina u većini slučajeva gleda odvojeno na ljudsko tijelo i ljudsku psihu (izuzev psihosomatskih bolesti gdje je veza organskih poremećaja i duševnih stanja ovoj medicini očita), pa se tako duševnim bolestima i poremećajima bave posebno psihijatrija i psihologija. Isto tako možemo uočiti i da se svakim dijelom tijela bavi posebni dio medicine - više ili manje neovisno o drugim dijelovima tijela.

PRIRODNA MEDICINA

Terapeutske djelatnosti prirodne medicine uključuju sve terapijske postupke u kojima se prema posebnim pravilima za svaku terapeutsku metodu koriste prirodni, kemijski neobrađeni sastojci i preparati (ljekovito bilje, minerali, eterična ulja, medni preparati, zdrava hrana i tome slično).

Dijagnostika (odnosno analiza stanja) unutar terapijskih metoda prirodne medicine sastoji se u fizičkom pregledu tijela ali i uzimanja u obzir duševnog stanja i karakteristika te okoline u kojoj se živi. No, bitno je naglasiti da se od metode do metode dijagnostika, odnosno analiza stanja bitno razlikuju. Homeopatija na svoj način dolazi do uzroka problema (kroz razgovor gdje se dobivaju ključne informacije koje specifičnom analizom razotkrivaju pravi uzrok...), ayurvedska medicina pak na svoj drugi specifičan način te i drugi tradicionalni fitoterapijski sustavi uzrok oboljenja traže na svoj način -primjerice analiza pulsa, šarenice oka, izgleda jezika itd. Sve su više u upotrebi i različite kompjuterske analize zdravstvenog stanja: KPD-kompjuterska pulsna dijagnostika, OBERON, STRANNIK, AMSAT itd. 
Vrlo često se i to osobito u području zapadnih fitoterapijskih sustava (izuzev homeopatije) koji nemaju razvijen poseban i o biomedicini neovisan dijagnostički pristup (za razliku od večine sustava sa istoka,osobito Kina, Indija itd) te kod ozbiljnijih i medicinski educiranijih zapadnih fitoterapeuta koriste i biomedicinski nalazi kao polazište u određivanju terapije.

Terapija se sastoji u konzumiranju sredstava koja nisu kemijski obrađena: biljke, minerali, eterična ulja, medni preparati, vegetarijanska hrana ili pak programirano gladovanje i tome slično. Terapijski pristupi i pripravci se od metode do metode razlikuju tako da primjerice homeopatija gleda na bolest na sasvim drugačiji način od fitoterapije ili pak travarstva. Do pripravaka se dolazi na sasvim drugačiji način (raznim fizikalnim postupcima, dakle bez kemijskih reakcija) i terapijski postupak je potpuno različit. 

Prema našim propisima ti pripravci se registriraju kao "dodaci prehrani", a ne kao lijekovi, dok primjerice u Indiji ayurvedski pripravci imaju status lijekova te ta tradicionalna medicina ima ravnopravan status sa biomedicinom. Ayurvedski liječnici se školuju na fakultetima i priznati su od države. 
U Hrvatskoj prije stavljanja na tržište svaki proizvod (bez obzira radi li se o vitaminima, čaju, homeopatskom pripravku ili ayurvedskom te bilo kojem drugom) mora proći kontrolu zdravstvene ispravnosti u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, te registraciju pri Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. No, unatoč propisima mnogi se "čudesni pripravci" u obliku čajeva, tekučina i raznih mješavina (bez ikakvih deklaracija) mogu nači na tržnicama sa usmenim garancijama prodavača da liječe rak, dijabetes i druge biomedicini neizlječive bolesti. Čak se otvoreno i reklamiraju u javnim medijima.
Tu dakako treba napraviti jasnu razliku između pripravaka koji su dokazano učinkoviti unutar različitih i u svijetu priznatih prirodnih terapeutskih metoda (od kojih su neke nagomilale i više tisuća godina iskustva) od sumnjivih i neprovjerenih pripravaka koji su napravljeni u kučnoj radinosti... 

Razlika između lijekova klasićne medicine i pripravaka prirodne medicine je u filozofiji njihova nastanka i spravljanja. Klasična medicina nastoji otkriti, izolirati i izdvojiti za liječenje bolesti ključnu djelatnu supstancu ili kemijski spoj pa i molekulu, iz svog prirodnog okruženja (biljke, organizami itd), zatim napraviti odgovarajuči koncentrat (u tableti ili tekučini, sirupu...) koji će se u pravilnim vremenskim intervalima konzumirati. Tome prethode duga i skupa klinička ispitivanja lijeka. 
U spravljanju pripravaka prirodne medicine (neovisno koje) nastoji se ostaviti djelatnu supstancu (kemijski spoj, molekulu...) u svome prirodnom okruženju - najčešče biljki, te se primjenom različitih fizikalnih procesa napravi pripravak koji se mora konzumirati na način kojeg stručnjak odgovarajuče prirodne medicine propiše jer nepravilnim korištenjem čak i prirodni preparati mogu izazvati neželjene posljedice. Na taj način se izbjegnu nuspojave koje su karakteristične za lijekove (čak i kod njihova propisnog konzumiranja...) jer lijekovi su zapravo nove (neprirodne) tvari te i na organizam djeluju neprirodno (liječenje ali sa mogučim nuspojavama). U lijekovima je ključni kemijski spoj važan za liječenje prisutan u znatno večoj koncentraciji te zato i djelovanje može biti brže nego primjenom pripravaka, no to nije uvijek pravilo, osobito kod kroničnih bolesti te onih kod kojih se uopće ne može pomoči ili se može samo ublažiti posljedice. 
U homeopatiji se pak u pripravcima nalaze u (energetskim) tragovima upravo one tvari koje u večim koncentracijama izazivaju simptome nalik bolesti koja se liječi, što je po načinu razmišljanja različito i od klasične medicine te bilo kojeg fitoterapijskog sustava no i vrlo učinkovito.

Preventiva se sastoji u zdravom načinu življenja (pravilna ishrana, boravak u prirodi, pozitivno razmišljanje...), djelomično slično kao i kod klasične medicine.

Prirodna medicina više teži tome da na čovjeka gleda kao jedinstvo prirode i čovjeka. Vrste prirodne medicine su homeopatija, fitoterapija, aromaterapija, apiterapija, Bachova cvjetna terapija, travarstvo unutar raznih tradicionalnih medicinskih sustava (kineska medicina, ayurveda, unani, tibetanska medicina…), zatim zdravi oblici prehrane itd.

ENERGETSKA MEDICINA

Terapeutske djelatnosti energetske medicine uključuju sve terapijske postupke u kojima se prema posebnim pravilima za svaku terapeutsku metodu uspostavlja energetska ravnoteža i protok u organizmu.

Energetsku medicinu ćemo ovdje opširnije proanalizirati /za razliku od prirodne medicine/ te ju podijeliti u podgrupe s obzirom na dijagnostiku i vrstu energije (terapijskog sredstva) kojom se metoda koristi kako bismo naglasili i očite razlike među njima.

Dijagnostika energetske medicine sastoji se u analizi i pregledu čovjekove energije (aure) i/ili energetskih sustava. Taj se pregled vrši na više načina:

• fizičkim pregledom te ispitivanjem čovjekova tijela i/ili duše te povezivanjem s određenim energetskim stanjima,
• "gledanjem" i "dodirivanjem" aure te uočavanjem patoloških promjena na njoj,
• radiestezijskim pregledom,
• korištenjem tehničkih pomagala za snimanje aure, kompjutersku analizu funkcionalnog i energetskog stanja, itd.
• korištenjem dijagnostičkih nalaza klasične medicine (osobito u kiropraktici, osteopatiji itd.)

Terapija se sastoji u nadoknađivanju energetskih gubitaka prijenosom energije s tijela koje ima višak energije (ili pak uz pomoć tehničkog pomagala koje na umjetan način proizvodi određene energetske vibracije) na tijelo koje ima manjak energije ili pak stimuliranjem samoiscjeljujučeg mehanizma u organizmu na samostalni rad. Također i određenim zahvatima ili pak dodirima na samom fizičkom tijelu unutar nekih metoda postiže se bolja cirkulacija bioelektričnih impulsa živaca (primjerice kiropraktika i osteopatija) ili se pak stimuliraju energetski meridijani (primjerice različite energetske masaže, Bowen tehnika, shiatsu itd.) te poboljšava protok energije.

Preventiva se sastoji u održavanju energetske ravnoteže u tijelu i duši putem različitih metoda koje u sebi sadrže posebne duševne ili tjelesne vježbe te njihovu kombinaciju.

Energetska je medicina "pomaknula" uzrok fizičkih i psihičkih poremećaja u zablokirane energetske puteve u čovjeku, njegov energetski omotač i(ili) u energetska središta (čakre). Dakle uzrok svih bolesti (fizičkih i psihičkih) traži se na zajedničkom mjestu – u energiji i energetskom protoku čovjeka. 
Tu postoje raznorazne tehnike koje nastoje nadoknaditi energetske gubitke bilo uzimanjem "svemirske" sveprisutne energije, bilo od ljudi (ili tehničkih pomagala) koji taj gubitak mogu nadoknaditi.

Tu možemo svrstati tehnike kao što su reiki, excalibur... koje čovjeku omogućuju da sam sebe poveže s energijom svemira te druge tehnike kao što su bioenergoterapija, shiatsu, akupunktura, kiropraktika... gdje je čovjek na neki način ovisan o terapeutu koji pomaže da se uspostavi energetska ravnoteža i protok. Isto tako, u energetsku medicinu spada i joga odnosno onaj njen dio koji se odnosi na očuvanje i ostvarivanje zdravlja u čovjeku.

DAKLE, OSNOVNE KARAKTERISTIKE ENERGETSKE MEDICINE SU:

Tretman energije organizma izvodi terapeut koji mora biti na višem energetskom stupnju od klijenta ili se pak nedostatak/blokada energije riješava putem odgovarajućih tehničkih naprava i pomagala te posebnih zahvata na tijelu ili pak klijent to radi samostalno putem odgovarajućih vježbi i tehnika.

Za terapeuta energetske medicine je važno postojanje pravilne medicinske dijagnoze ili pak energetske intuitivne analize stanja. Dakle, u nekim metodama je dovoljno postaviti samo intuitivnu analizu energetskog “tijela” čovjeka, dok druge metode moraju baratati s medicinskom dijagnozom fizičkog tijela (primjerice kiropraktika i osteopatija).

Terapeut nekih metoda (bioenergoterapija i sl.) energetske medicine mora paziti da se tijekom tretmana fizički i/ili energetski ne iscrpi ili da bolesti svojih klijenata ne preuzme na sebe. U tu svrhu se koriste različiti oblici meditacija i duhovnih vježbi te odmor i drugi oblici zaštite.

Energetska medicina u svome radu ulazi u različite nivoe energija (ovisno o vrsti terapeutske metode), i to u: 

• energiju fizičkog tijela koja se manifestira u obliku bioelektričnih impulsa koji prolaze živčanim sustavima (npr. kiropraktika, osteopatija...)
• energiju energetskog tijela povezanu s meridijanima, aurom i čakrama (akupunktura, bioenergoterapija...);
• energiju viših razina povezanu s prirodom, svemirom i Stvoriteljem (reiki, neke meditacije...) ali ipak strogo usmjerenom i kontroliranom od strane terapeuta bez čije osobne zasluge do ozdravljenja nebi došlo.

VRSTE ENERGETSKIH MEDICINA

Sve terapeutske metode energetske medicine se prema načinu rada mogu podijeliti u četiri osnovne grupe: 

• prva grupa se koristi prijenosom energije s organizma višeg energetskog potencijala na organizam nižeg energetskog potencijala (bioenergetskim tretmanom, masažom... );
• druga grupa nastoji određenim zahvatima i postupcima uspostaviti prekinute ili zablokirane energetske tokove (kiropraktika, osteopatija, akupunktura...);
• treća grupa terapeutskih metoda teži tome da čovjeka osposobi da samostalno obnavlja svoje energetske potencijale (reiki, različite meditacije, tehnike za poboljšanje kvalitete življenja i sl.);
• četvrta grupa unutar ove medicine koristi različita pomagala i tehničke naprave bilo u dijagnostici, bilo u terapiji ili preventivi (snimanje aure, različite tehničke naprave za mjerenje energetskog potencijala organizma, radiestezijski pribor, magnetoterapija ili danas usavršena terapija magnetskom rezonancijom i slično)

DUHOVNA MEDICINA

Iscjeliteljske djelatnosti duhovne medicine uključuju sve terapijske postupke u kojima se prema posebnim pravilima svake metode vjerom u Boga, neovisno unutar kojeg vjerskog sustava, potiču ozdravljujući procesi u čovjeku. Iscjelitelj je ovdje sam Bog, a čovjek može biti samo njegov posrednik.

Dijagnostika je u duhovnoj medicini apsolutno nepotrebna jer o njoj ne ovisi ozdravljenje niti će uvid u stanje klijenta utjecati na promjenu i prilagođavanje samog načina rada posrednika Božje snage.

Terapija je univerzalna za sve bolesti te je time ljudski faktor pogreške u procesu ozdravljenja sveden na minimum. U osnovi se radi o iscjeljenju vjerom u Boga. Naravno ta vjera ima svoja pravila koja ju čine močnim oružjem u procesu samoiscjeljenja. Odstupanja od tih pravila čine svaku molitvu neučinkovitom. Tih pravila je svjestan posrednik i o njima informira sve one koji mu se za pomoc obrate.

Preventiva je također usko vezana uz održavanje vjere u Boga, pozitivnog mišljenja, itd. Uzrok svih bolesti i problema ovdje se tumači "odvajanjem" od Boga te nedostatkom (ispravne!) vjere u njega.

Duhovnu medicinu uvelike koriste karizmatici unutar različitih kršćanskih i nekršćanskih crkava i vjerskih organizacija (ali ne svih!), zatim organizacije koje šire učenje Brune Gröninga, pa i sam Bruno Groening (50-tih godina prošlog stoljeca kada je djelovao), zatim danas iscjelitelj Braco sa Srebrnjaka u Zagrebu, a tako je (na svoj nacin) radio i Isus Krist prije 2000g. 

RAZLIKE U ODNOSU NA METODE ENERGETSKE MEDICINE

Za razliku od drugih terapeutsko iscjeliteljskih metoda (osobito energetske medicine), iscjelitelj duhovne medicine:

• nije taj koji iscjeljuje već on kao posrednik božje snage i riječi samo pomaže klijentima da sami u sebi osvijeste Boga (Alaha, svemirsku energiju, univerzalnu sveprisutnu snagu...) koji im može vratiti izgubljeno zdravlje i tu osobne zasluge terapeuta nema niti je se na bilo koji način istiće;
• može istovremeno raditi s velikim brojem ljudi (praktički neograničeno) bez da sebe iscrpljuje i klijente dovodi u opasnost;
• ne mora poznavati dijagnozu niti probleme klijenata jer ozdravljenje i pomoć u ovoj metodi nije usmjereno na određeni (bolesni) dio tijela ili psihički problem već na duh i tijelo u cjelini;
• način djelovanja posrednika odnosno pristup problemu je uvijek isti bez obzira o čemu (vrsti bolesti, problema) ili kome (pripadniku određene religije, rase, spola, starosti...) se radilo,
• savjetuje klijente da prakticiraju samo jedan oblik duhovne medicine jer istovremeno prakticiranje više različitih oblika duhovne medicine ili u kombinaciji s metodama energetske medicine neće donijeti odgovarajuće rezultate;
• ne naplaćuje tretmane već može prikupljati dobrovoljne priloge s obzirom da je samo Bog zaslužan za iscjeljenje;
• mora ispunjavati sve gore navedene uvjete da bi bio posrednik Božje snage u kategoriji duhovne medicine jer u slučaju da jedan od ovih uvjeta nije zadovoljen metoda spada pod energetsku medicinu s obzirom da je tada narušen koncept Boga koji je u duhovnoj medicini ključan i jedini čimbenik ozdravljenja, a ne drugi iscjelitelj, metoda koja se koristi ili pak duhovni simboli, obredi, pomoćna sredstva i uređaji.

DUHOVNA MEDICINA I MESIJANSKI SINDROM 

U području duhovne medicine postoji opasnost da voditelj odnosno terapeut poistovjeti sebe sa Bogom i oboli od mesijanskog sindroma. Tada njegova duhovna grupa preuzima karakteristike sekte. Osnovne karakteristike pomoču kojih možemo razlikovati sektu od duhovne medicine su:

• umjesto Izvora (Boga) sve više postaje bitan voditelj duhovne grupe koji se u ekstremnim slučajevima počinje poistovjećivati s Bogom;
• voditelj grupe (ili organizacije) počinje polako kontrolirati grupu te se smatrati Božjim posrednikom, preko kojeg članovi grupe mogu saznati različite obavijesti o samome sebi, kao npr: idealni životni partner, da li da se nešto bitno uradi ili ne, koji posao odabrati i sl.;
• sekta ima strogu hijerarhiju, te se njen vođa smatra nepogrešivim, a sve bitne aktivnosti organizacije su centralizirane. Ukoliko vođa sekte i napravi neku očitu pogrešku, za nju se nikad ne krivi vođa (tzv. racionalizacija) nego se ona pripisuje onima niže rangiranima u organizaciji ili samim korisnicima usluga koji nisu napravili sve po određenim pravilima kako se tražilo od njih ili nisu dovoljno jako i dobro "vjerovali" itd.
• u sektama se također mogu dešavati velika iscjeljenja i pomoći, no sloboda duha je vrlo ograničena, umjesto da se povećava što je čovjek duhom bliži Izvoru, a time i Istini, te samome sebi. Drugim riječima, cilj sekte je stvoriti "slijepog" sljedbenika, podanika, a ne samostalnog i neovisnog pojedinca (slično kao i u nekoj tvrtki gdje je slušanje nesposobnog ili manje sposobnog šefa preduvjet za napredovanje i veću placu uz izuzetak onih šefova/direktora koji su zaista sposobni i znaju svoj posao obavljati bolje od svih drugih);
• zbog povremenih iscjeljenja i pomoći koje se u grupi dešavaju, većina članova sekte svjesno zanemaruje ostalo (što na kraju zna loše završiti i za njih same) jer drugog izlaza za sebe ne vide;
• uvjerenje je svake sekte da je njeno učenje najtočnije i najbolje (što potkrepljuju vrlo često brojnim iscjeljenjima, pomoćima, predviđanjima i sl. - takozvanim "plodovima") te da će se kad tad većina preokrenuti, dok za one ostale "nema spasa";
• organizacija sama po sebi i različite forme i dogme postaju s vremenom bitnije i od samog učenja koje se predstavlja u sekti.

Sektu se prepoznaje upravo po ovim karakteristikama, no ne moraju biti izražene baš sve nabrojene točke da bi sekta bila sekta. Istinsku duhovnu medicinu se prepoznaje jer u ISCJELITELJSKOM radu NEMA niti jedne od ovih karakteristika, izuzev iscjeljenja i Božje pomoći.

---

ALTERNATIVNE SAVJETODAVNE DJELATNOSTI

One se koriste samostalno ili pak kao sastavni dio različitih metoda energetske medicine (rijetko prirodne) kao način analize stanja čovjeka i polazište su za određivanje terapije. Primjerice radiestezija se često koristi u bioenergoterapiji, no vrlo često su iscjelitelji sposobni i bez takvog pomagala vidjeti stanje energetskog omotača čovjeka (auru) sa pripadajućim centrima za transformaciju energija (čakre). Feng shui i vastu se pak koriste samostalno i djeluju u smjeru usklađivanja čovjeka, stambenog prostora u kojem živi i prirode koja ga okružuje što opet u konačnici doprinosi poboljšanju njegova zdravlja te uspjehu općenito.

Alternativne savjetodavne djelatnosti uključuju sve postupke analize funkcionalnog i općeg stanja čovjeka i okoline u kojoj se živi i djeluje, a podrazumijevaju ove analitičke metode: 

• kompjuterske analize funkcionalnog stanja organizma
• pulsna analiza
• radiestezija
• iridologila
• feng shui i vastu
• numerologija
• grafologija
• analize arhetipskih simbola i čovjekove pozicije u najširem smislu.

---

ZAKLJUČAK ZA KRAJ 

Podjela na medicinske sustave prirodne, energetske i duhovne medicine je kao prvo originalna ideja autora članka nastala još 2001.g. po kojoj je i samo udruženje dobilo naziv (Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu). Podjela je napravljena isključivo na temelju terapijskih sredstava i/ili postupaka koji se primjenjuju pa tako imamo:

• pripravke koji se piju, jedu, mažu, udišu ili nekako drugačije konzumiraju (prirodna medicina); 
• zatim energiju koja se u svojim višim ili nižim manifestacijama /bioelektrični impulsi kroz živce ili energetski valovi kroz energetske kanale– meridijane i čakre / na ovaj ili onaj način usmjerava/oslobađa prema oboljelim zonama ili pak na tijelo u cjelini (energetska medicina) 
• ili pak duhovnu snagu pa se radi o direktnoj intervenciji Boga u tijelo i općenito u život, sa ili bez posrednika, na ovaj ili onaj način s time da sam način ili posrednik u tome procesu nisu bitni kao primjerice u energetskoj ili prirodnoj medicini u kojima je to bitno (duhovna medicina)
• te naravno imamo i lijekove, kirurške alate, dijagnostičke uređaje u službenoj biomedicini koja je za razliku od prve tri po pristupu bolestima jedinstvena jer se ne dijeli na različite terapijske metode već na specijalizacije po organima i sustavima.

AUTOR PRILOGA (2005-2015.g.): Vedran Korunić, predsjednik HUPED-a

Literatura:

• Zbornik radova 1. hrvatskog kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine, Zagreb 2000.g., HUPED
• Zbornik radova 2. hrvatskog kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine, Zagreb 2001.g., HUPED
• Zbornik radova 3. hrvatskog kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine, Zagreb 2002.g., HUPED
• Zbornik radova 4. hrvatskog kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine, Zagreb 2003.g., HUPED
• Zbornik radova 5. hrvatskog kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine, Zagreb 2004.g., HUPED
• Zbornik radova 6. hrvatskog kongresa o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine, Zagreb 2006.g., HUPED
• BRENKO, Aida, DUGAC, Željko i RANDIĆ, Mirjana (2001): Narodna medicina, k.i. Etnografski muzej Zagreb.

Internet:

• www.who.int
• www.huped.hr